“ Na današnji dan se obilježava Svjetski dan osoba s Down sindromom. Ovaj datum, 21. ožujka odabran je jer simbolizira trisomiju kromosoma 21, tj. činjenicu da osobe s Down sindromom imaju tri kopije kromosoma 21. Procjenjuje se da se 1 od 1.000 beba u svijetu rodi s Down sindromom, započela je Nikolić.
Cilj današnje press konferencije je skrenuti pozornost na promjene koje su nužne kako bi se osobe s Down sindromom lakše uključile u društvo, dobile ulogu u društvu koju zaslužuju i ostvarile svoj osobni potencijal.
Isto tako, potrebno je svakodnevno zagovarati jednaka prava, jednake mogućnosti i ukazivati na smanjivanje diskriminacije koja je usmjerena prema njima. Osobe s Down sindromom suočene su s brojnim preprekama koje većina nas ne može niti zamisliti. Od stigmatizacije u društvu, do poteškoća s pronalaženjem posla i osamostaljivanjem. Usprkos teškoćama koje im društvo postavlja, često imaju pozitivan pogled na život.
Kvaliteta života osoba s Down sindromom značajno se može unaprijediti uz adekvatnu medicinsku pomoć, podršku zajednice i inkluzivno obrazovanje. Odgovornost za to leži u nadležnim državnim institucijama, jedinicama lokalne i regionalne samouprave, organizacijama civilnog društva, ali i svima nama.
Često se na osobe s Down sindromom gleda kao na različite od većine. Ovakav stav je potpuno pogrešan jer imamo puno više sličnosti s njima. Imamo neke svoje interese, hobije i ciljeve, uživamo u društvu obitelji i prijatelja, volimo i želimo biti voljeni.
Umjesto gledanja po čemu se razlikujemo, bitno je prvo vidjeti čovjeka, neovisno i po čemu se razlikuje od nas. A da bismo to spoznali, potrebna je inkluzija, integracija i socijalizacija. Potreban je sustav koji će ih omogućiti. Da bi taj sustav funkcionirao potrebno je razviti mrežu stručnih osoba koja će svakoj osobi s teškoćama u razvoju, u skladu s njihovim individualnim potrebama, omogućiti priliku za uključivanje u društvo. Samo tako osobe s Down sindromom mogu postati članovi društvene zajednice, ostvariti bolju i zadovoljniju svakodnevicu te se bolje pripremiti za što samostalniji oblik življenje.
Važno je samo stvoriti uvjete i okolinu koji pridonose njihovoj uspješnosti, uključiti ih od najranijih dana u sustav RPOO-a. Kao i svako dijete, tako i dijete s Down sindromom može u vrtiću naučiti beskrajno mnogo. U nekoliko sam navrata govorila o sustavu predškolskog odgoja i obrazovanja koji bi trebao biti istaknut kao nacionalni prioritet. Unatoč tome on je u Republici Hrvatskoj, zapostavljen dugi niz godina. Ovaj sustav žudi za kompletnim i konkretnim rješenjima koja moraju obuhvatiti cjelokupnu problematiku od povećanja prostornih kapaciteta, nedostatka stručnog kadra, regionalne nejednakosti u dostupnosti te ostalih otvorenih pitanja s kojima se trenutni sustav suočava.
Vrtići su prvi kontakt djeteta s obrazovnim sustavom, a ustavno pravo svakog čovjeka je pravo na obrazovanje. Pored svih drugih problema kojima je RPOO sustav u RH suočen, krucijalna je činjenica da nedostaje 5000 odgojitelja, dijelom zbog malih upisnih kvota, a dijelom zbog velikog odljeva struke. Velik broj ustanova ne raspolaže pedagozima, logopedima, psiholozima, edukacijskim rehabilitatorima kao ni zdravstvenim djelatnicima, a kojima su po zakonu dužni raspolagati. Na stručne djelatnike se često gleda kao na ljude koji su dužni brinuti za djecu kroz socijalnu komponentu u sustavu, a ne kao na stručnjake koji su educirani za rad s djecom. Rješenje je stoga očito. Potrebno je vratiti dignitet struci i staviti fokus na važnost kvalitete pružene usluge. Potrebno je zajamčiti standarde i privući mlade osiguravanjem studija, zapošljavanja i osiguranja životnih uvjeta primjerenih 21. stoljeću. Sadašnji standardi u vrtićima ne omogućavaju ni optimalan razvoj djece bez teškoća.
Ispunjavanje potreba djece s teškoćama u hrvatskim vrtićima gotovo da graniči sa znanstvenom fantastikom.
Kako to izgleda na terenu? Odgajateljice se najčešće ‘’rastrgane’’ jer brinu za preveliku grupu djece. Ako se u grupi pojavi npr. dvoje djece različitih poteškoća (koje su obično višestruke), odgojiteljicama je još teže jer se često ne mogu osloniti na pomoć asistenata, dok pomoć stručnih suradnika dobiju na kapaljku. S obzirom na to da uskoro počinju upisi u novu pedagošku godinu, nadam se da će gradonačelnik i župan konačno krenuti u rješavanje ovog problema. Iako sam na ove probleme upozoravala i prošle godine, nažalost ne vidim da je išta krenulo na bolje. Ako se opet ništa ne poduzme, problemi s kojima se suočavamo već godinama će nas dočekati i na jesen.
Nedostatak prostornih kapaciteta, nedostatak odgajatelja, loši uvjeti rada zaposlenih, nedostatak stručnih kadrova, duga lista čekanja djece koja nisu ostvarila upis u vrtiće, diskriminacija djece s teškoćama u razvoju, među kojima su i djeca s Down sindromom, neće nestati ako opet nitko ništa konkretno ne poduzme. Integracija, socijalizacija i inkluzija djece s teškoćama u razvoju trebala bi biti prioritet uređenog društva, no kod nas djeca s teškoćama u razvoju su marginalizirana zbog nedostatka stručnog kadra. Zbog svega navedenog potreban je novi pristup u razvoju ljudskih potencijala, u obrazovanju stručnih kadrova, sufinanciranju i stipendiranju tih deficitarnih zanimanja.
Vidimo kakvu je sudbinu zadesio sustav socijalne skrbi i zdravstveni sustav, a bojim se da ćemo se uskoro suočiti i s urušenim sustavom RPOO-a. Svako dijete zaslužuje jednako dostupno, jednako kvalitetno obrazovanje i obrazovanje bez diskriminacije.
Da bi takvo obrazovanje bilo moguće potrebni su ljudi koji će ga provoditi uz kvalitetne uvjete rada i dostojne plaće. Iako ne možemo promijeniti činjenicu da osoba ima Down sindrom, možemo promijeniti svoj stav prema njima.
Ako na osobe s Down sindromom budemo gledali s poštovanjem, ako im pomognemo da se što bolje uklope u društvo i damo priliku da pokažu svoj potencijal, svi ćemo živjeti u sretnijem, ravnopravnijem i bogatijem društvu.
