Romana Nikolić i Davor Bernardić, organizirali su u Hrvatskom saboru, 3. okrugli stol pod temom: ”Kako omogućiti vrtić svakom djetetu – Strategija razvoja ljudskih potencijala u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja”.
Nakon detaljnog razrađivanja tematike operativnog i investicijskog financiranja u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, otvorili su razgovor na temu strategije razvoja ljudskih potencijala u istom. Okruglim stolom je moderirala Romana Nikolić, saborska zastupnica koja se uvodno obratila i istaknula, pravo svakog djeteta je da bude uključeno u redovite odgojno- obrazovne programe u kojima će zajedno s vršnjacima napredovati i razvijati se na način primjeren njegovim mogućnostima, potrebama i interesima. U svaki vrtić trebala bi biti uključena i djeca s teškoćama. Pedagoška praksa pokazuje da je sve veći broj djece s nekim oblikom teškoće u razvoju, kojima je potrebna stručna podrška, napomenula je Nikolić.

Razvoj kvalitetne inkluzivne prakse u odgojno-obrazovnim ustanovama zahtjeva pažljivo planiranje, provođenje i praćenje od strane svih uključenih dionika te blisku suradnju sa svim osobama uključenima u život djeteta. Zbog toga bi svakom dječjem vrtiću trebali biti dostupni mobilni stručni timovi sačinjeni od stručnjaka svih profila što je u praksi rijetko.
Svake godine sve je veći broj djece s jezično – govornim poremećajima. Većina se može dijagnosticirati u najranijoj dobi, a rana intervencija ključan je faktor sprječavanja teškoća u kasnijoj dobi. Potrebno je strateško promišljanje oko rješavanje ove problematike. Kroz konstruktivnu raspravu i iznesene prijedloge stručnjaka doskočit će se rješavanju ovog problema, zaključila je Nikolić.

Dr. psih. Renata Sabljar – Dračevac, predsjednica Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku započela je svoje uvodno izlaganje izjavom da nedovoljno govorimo o ovim problemima. Rečenica da je društvena skrb o djeci od posebnog društvenog interesa novim izmjenama i dopunama Zakona o društvenoj skrbi o djeci predškolske dobi je nestala, Sabljar – Dračevac ovim putem apelira da se ova formulacija vrati u Zakon. Nadalje je spomenula da je potreban velik broj stručnjaka koji će se odmah aktivirati, naime svako 6. dijete nakon pandemije treba podršku stručnjaka. Također vrlo je važan holistički pristup odgajatelja i medicinskog osoblja, te stavljanje djeteta u centar zbivanja. Posebice se ističe važnost integracije djece s posebnim potreba među vrtićku grupu zdrave djece te prihvaćanje takve djece. Neosiguravanje primjerene stručne podrške djeci s teškoćama u razvoju u smislu ranog poticanja razvoja i neosiguravanje prevencije daljnjeg invaliditeta predstavlja nepoštivanje odredbi KPOSI (Konvencija o pravima osoba s invaliditetom), ali predstavlja i razlikovanje djece s osnova zdravstvenog stanja, jer se propušta osigurati odgovarajući rani tretman, sveobuhvatnu psihosocijalnu podršku i korištenje javnih servisa na ravnopravnoj osnovi s drugima. Sabljar – Dračevac istaknula je da svaki euro uložen u prevenciju u budućnosti će smanjiti troškove državi preko 20 puta.
Kako bismo imali zdravu budućnost potrebna su istinska ulaganja osim u samu djecu i kadrove koji sudjeluju u njihovom rastu i razvoju. Samo multidisciplinarnom pristupom možemo pomoći našoj djeci.

Katarina Turković Gulin, predsjednica Udruge S.I.D.R.O opisala je problematiku kako imamo ustanove bez stručnih kadrova odgojitelja ali i bez drugih stručnih kadrova pedagoga, logopeda, psihologa. Štoviše, prema podacima Državnog zavoda za statistiku poražavajući su podaci o tome kako tisuće djece u vrtićima nemaju zdravstvenu skrb, jer vrtić ne zapošljava zdravstvenog voditelja. Ne zapošljava, jer ne može ponuditi pristojnu plaću. Turković Gulin nastavila je kako Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju, članak 12., kao jedan od uvjeta za početak obavljanja djelatnosti dječjeg vrtića navodi potrebu osiguravanja dovoljnog broja odgojitelj, stručnih suradnika i ostalih radnika, no dobar dio vrtića ne raspolaže tim resursima. Kritizirala je novi Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju te kako njime poslodavac više ne smije sklapati s istim radnikom uzastopne kraće ili duže ugovore na određeno, već smije sklopiti najviše tri takva ugovora. U ovom trenutku, stotine odgojitelja ima više od tri ugovora kod svojih poslodavca, više s njima nije moguće sklapati ugovore na određeno, a osnivači ne žele s tim ljudima sklopiti ugovore na neodređeno vrijeme, iako imaju stalnu i trajnu potrebu za obavljanjem tih poslova. Danas u sustavu nedostaje 5000 odgojitelja, ove koji još rade, više nećemo zapošljavati, jer ih ne želimo zaposliti kako zakon propisuje na neodređeno, već ih neopravdano zapošljavamo na određeno vrijeme.
Još je veći problem u regijama koje nemaju stručnih kadrova, pa na natječajima zapošljavaju nestručne osobe i s njima sklapaju ugovore na najviše pet mjeseci, do raspisivanja novog natječaja. Nestručne kadrove nije moguće zaposliti na neodređeno, jer ne udovoljavaju uvjetima. Sada ih više nije moguće zaposliti niti na određeno na više od tri ugovora, i ravnatelji vrtića u opravdanom su strahu što će se dogoditi i koga će zaposliti. Turković Gulin svoje izlaganje zaključila je pitanjem, tko će raditi u vrtićima?
Sandra Grdić Bobinac, roditelj djeteta s Down sindromom u svom izlaganju istaknula je kako je iznimno bitno redefinirati Down sindrom i omogućiti edukaciju stručnjacima kako bi mogli vidjeti dalje od sadržaja koji se ne mijenjaju u udžbenicima 50-tak godina. Tek kad bude prepoznat potencijal djece s genetskim poremećajima, (i time povećana očekivanja), optimizirajući njihovo zdravlje kroz prehranu i stil života te uključivši djecu u društvo (vrtiće i škole) uz kvalitetne terapije djeca će dobiti priliku realizirati svoj potencijal.
Sanja Hajdin, predstavnica privatnih vrtića, započela je izlaganje rečenicom da se u djecu i one koji se bave djecom isplati ulagati jer to predstavlja ulaganje u budućnost. Zahtjevno je provoditi Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju u suradnji sa Zakonom o radu gdje i dalje postoji nesrazmjer na štetu stručnog kadra u sustavu RPOO-a. Samo pravo kaže da je poseban zakon iznad općeg zakona što predstavlja disbalans onoga što bi trebalo biti i čemu se teži, naspram stvarnog
stanja kojeg treba mijenjati. Svaki osnivač i ravnatelj želi kvalitetan tim djelatnika koji se dobro osjeća na svom radnom mjestu kako bi se mogao aktivno posvetiti njegovim provođenju, a to je ostvarenje dobrobiti svakog djeteta kroz pružanje adekvatnog odgovora na potrebe i interese djeteta.
Također je dopušteno zapošljavanje učitelja razredne nastave uz mogućnost prekvalifikacije u odgojitelja, no još nigdje u RH ne postoji studij koji to i omogućuje.
Vrtić je podrška i produžena ruka obitelji, a ljudi koji rade u ovom sustavu ne doživljavaju ovaj posao samo kao posao, već kao poziv. Danas je to visoko profilirana struka koja svoje temelje bazira na znanstvenim činjenicama i odgovara na potrebe i interese svakog djeteta. Trebalo bi informirati javnost o važnosti RPOO-a i inzistirati na prihvaćanju te važnosti i utjecaja od strane svih institucija.
Neke države prakticiraju asistenta odgojitelju kao 3. odgojitelja u skupini, gdje odgojitelji mogu planirati i provoditi odgojno obrazovni rad u skladu s kurikulumom i ostalim propisima, a asistent služi kao podrška i pomoć na provođenju i popratnim poslovima. Trenutno stanje potrebno je promijeniti na bolje, a možda je jedno od rješenja pisanje novog zakona. Ukoliko postoji volja za pozitivnom promjenom, način će se naći.
Prof.dr.sc. Draženka Blaži, mag. logoped, predsjednica Hrvatsko logopedskog društva, započela je svoje izlaganjem podatkom da preko 30%, a prema najnovijim istraživanjima, gotovo polovica (45%) djece predškolske i rane dječje dobi ima neki od oblika poremećaja komunikacije, jezika ili govora. Problem, međutim, nastaje zbog nedostatnog broja logopeda u predškolskom sustavu (a posebno, jaslicama) koji najčešće „gase požare“ i bave se gorućim problemima u djece starije predškolske dobi tj. one populacije djece koja su sljedeće školske godine školski obveznici dok prevencija navedenih teškoća i rana intervencija u vrtićima, koje bi trebale biti primarne, potpuno izostaje. Logoped dnevno može raditi sa 7-10 djece što tjedno znači 35-50 djece. Kada se radi o vrtiću ukupnog kapaciteta do 150 djece, tada je to idealna situacija, ali kada se radi o vrtiću kapaciteta preko 500 do 1000 djece, jedan logoped apsolutno ne može pokriti potrebe. Fokus treba usmjeriti na mogućnost osiguravanja rane logopedske intervencije te dostupnost i financijsku priuštivost takve vrste usluge svakom djetetu kojem je to potrebno (i njegovim roditeljima) bez obzira pruža li se ona direktno u dječjem vrtiću ili izvan njega. Svoje izlaganje zaključila je činjenicom da je logopeda premalo i apelom da država uvidi potrebu povećanja upisnih kvota primarno kroz financijsku podršku jer je studij logopedije izrazito skup studij.

Prof. log. Morana Bobanac, u svom izlaganju pojasnila je kako je bitno govoriti o normativu logopeda prema  broju upisane djece u vrtić, standardi su zastarjeli, u današnje vrijeme svako drugo, treće dijete u vrtiću treba intervenciju logopeda, što prije nije bio slučaj. Upravo zbog loših normi, male sredine nemaju logopeda u vrtićima, a potrebe su velike. Sve je više djece s teškoćama i većim potrebama za logopedom u svom vrtiću, koji bi morali dobivati i nešto češće terapije, a da ne moraju ići van mjesta stanovanja. Djeca u vanjskim ustanova koja su pod Ministarstvima zdravstva i socijale čekaju na tretman po duže od godinu dana, terapije se rastegnu na duži period jer nemaju dovoljan broj termina. 
Prof. ped. fon. lingv. Miljenka Župan, opisala je opseg posla pedagoga u vrtiću. Pedagog brine o uvođenju pedagoških inovacija, s roditeljima i djecom rješava pedagoške probleme. Osim toga, surađuje s vanjskim ustanovama iz odgojno obrazovnog sustava i s lokalnom sredinom. Manji vrtići uglavnom nemaju pedagoga, je problem platiti stručnog suradnika. Troškove logopeda, psihologa, defektologa i pedagoga JLS i SU nema volje ni namjeru podmirivati, a kad bi roditelji podmirivali te troškove, bilo bi im preskupo. Posljedice se osjećaju u vidu nejednake kvalitete rada, najviše uglavnom u nedovoljnoj i na krivi način pripremljenosti za polazak u školu, manjkavim predznanjima i zrelosti djece ispod razine kronološke dobi. Rješenje bi bilo da se vrtiće vrati u sustav i da se redovnim putem zapošljavaju kompletni stručni timovi pa bi onda rad s predškolcima bio daleko ujednačeniji i svakako kvalitetniji. Poseban je problem premali obuhvat djece vrtićem. Ima generacija u kojima je svega 30 posto djece obuhvaćeno polaženjem vrtića. Slično je i s predškolskom pripremom – predškolom; jedna godina je svakako premalo pa onda nastaju nenadoknadive razlike u startu jer je prednost uvijek na strani djece koja su prošla kompletni višegodišnji predškolski program. Isto se na području senzomotorne integracije vidi između djece koja su pohađala jaslice i onih koji nisu, zaključila je Župan. mag.rehab.educ.

Martina Boričić Martić, edukacijski rehabilitator, istaknula je kako uloga edukacijskog rehabilitatora u inkluziji djece s teškoćama u sustav predškolskog odgoja i obrazovanja je nezamjenjiva. Edukacijski rehabilitator ima specifična znanja i vještine kojima olakšava proces postavljanja sumnje na razvojnu teškoću, procjenu djeteta te prilagodbu predškolske ustanove na inkluziju djeteta s teškoćama u razvoju. Podrška edukacijskog rehabilitatora usmjerena je na djecu, odgojitelje i roditelje. Nastavno je opisala kako odgojitelj mora imati podršku edukacijskog rehabilitatora u procesu primjećivanja, procjene i postavljanja sumnje na razvojnu teškoću. Uspješnost inkluzije djece s teškoćama ovisi o stručnoj pomoći koju dobivaju odgojitelji (stručna i specifična znanja, postupke prilagodbe sadržaja, materijala i okoline) te podrške koju dobivaju roditelji. Stručnu i usmjerenu podršku odgojiteljima i roditeljima može pružiti edukacijski rehabilitator i zato je neizostavan dio tima stručne službe svake predškolske ustanove.

U raspravu su se uključili svi govornici, kao i Davor Bernadić koji je kritizirao stanje u gradu Zagrebu koji je izdvojio svega 132.816,78 kuna, odnosno manje od 20.000 eura za izgradnju novih vrtića u realizaciji proračuna za prvih 6 mjeseci 2022. godine.

Nedostatak vrtićkih kapaciteta posebno prijeti Gradu Zagrebu na ljeto ka će nekoliko tisuća djece ostati neupisano u vrtić. O tome trubimo već nekoliko mjeseci, jer jedini vrtići koji se završavaju ove godine su nažalost 3 vrtića koji su projekti bivše gradske vlasti. Bilo bi smiješno, da nije žalosno! Čime je poslao poruku gospodinu Tomaševiću pritom nazvavši ga Pinokiom. Naravno da su lagali da će za vrtiće osigurati nikad više novca, ili kad su pričali kako će prenamijeniti prostore mjesne samouprave. Ovim tempom ovim nesposobnjakovićima će trebati više od 1000 godina da sagrade sve potrebne vrtiće u Zagrebu!
Zaključci 3. okruglog stola su nužnost provođenja novih pristupa u razvoju ljudskih potencijala u obrazovanju stručnih kadrova, sufinanciranju i stipendiranju tih deficitarnih zanimanja. U svakom vrtiću potrebno je oformiti mobilne stručne timove sačinjene od stručnjaka svih profila. Svako dijete zaslužuje jednako dostupno, jednako kvalitetno obrazovanje i obrazovanje bez diskriminacije. Sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja čine ljudi, a sustavno su zanemareni!

Na kraju je najavljen i sljedeći okrugli stol nastavno na temu „Kako omogućiti vrtić svakom djetetu“.